Nekoć je medicine rada bila usmjerena isključivo smanjenju rizika koje nosi radni proces. Mada je medicina rada dugo godina bila pupčanom vrpcom vezana samo uz radna mjesta, ona je novim zakonskim okvirom i pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji dobila znatno prošireno mjesto i ulogu u hrvatskom društvu. Poliklinika LabPlus sukladno je svom Kodeksu maksimalno prilagodila svoje uslugu medicine rada upravo tom, novom okviru koji je pred nama. Vi imate pravo birati, saznati, tražiti i odabrati najbolje.

Principi suvremene zdrave kompanije/tvrtke uključuju: sigurno radno okružje, zdrav radni proces, programe koji promiču zdravlje i ukazuju na rizične psihosocijalne činitelje na radnom mjestu, mjere koje značajno utječu da proizvodi na tržištu budu zdravi te vlastiti doprinos zdravlju i socijalnom razvoju u zajednici. Poliklinika LabPlus vam je na usluzi. Obratite nam se s povjerenjem.

  • Liječnički pregled za vozače svih kategorija
  • Liječnički pregled za držanje i nošenje oružja
  • Liječnički pregled za zaštitare
  • Liječnički pregled za zaposlenje
  • Liječnički pregled za rad u inozemstvu
  • Liječnički pregled za upis u škole i fakultete
  • Liječnički pregled za rad s posebnim uvjetima rada
  • Liječnički pregled za otvaranje obrta
  • Sistematski pregledi

Zdravstvena zaštita pojedinih radnih skupina

Poslodavac je dužan posebno osigurati zaštitu na radu zaposlenicima malodobnima, ženama i zaposlenicima umanjenih radnih sposobnosti. Zaposlenici umanjenih radnih sposobnosti u smislu Zakona o zaštiti na radu su zaposlenici kod kojih je radna sposobnost umanjena zbog starosti, invaliditeta, profesionalnih ili ostalih bolesti te drugih razloga.

Za vrijeme trudnoće žena se naročito ne smije baviti poslovima koji se obavljaju na visini, poslove u nepovoljnoj mikroklimi, poslove u buci i vibracijama, poslove u povišenom atmosferskom pritisaku, poslove pri kojima je izložena ionizujućem i mikrovalnom zračenju, dimu olova i njegovih anorganskih spojeva, tetraetilolovu, parama žive i prašini živinih spojeva, prašini i dimovima mangana i spojeva, uranu i njegovim spojevima, fluoru i njegovim spojevima, ugljen, disulfidu, halogenim derivatima ugljikovodika, benzenu i njegovim homolozima, nitro i amino derivatima benzena, kemijskim i drugim tvarima u proizvodnji i preradi umjetnih smola i plastičnih masa, pesticidima na bazi kloriranih ugljikovodika te biološkim agensima: virusima hepatitisa B, herpesa, citomegalovirusu, virusu varičele, rubeole, HIV te bakterijama listerija i toksoplazma.

Za vrijeme dojenja djeteta žena posebno ne smije obavljati poslove pri kojima je izložena prašinama, dimu i parama olova i njegovih spojeva, halogenim derivatima ugljikovodika i pesticidima na bazi kloriranih ugljikovodika.

Poslodavac, temeljem procjene opasnosti, može proširiti zabranu obavljanja i na neke druge poslove.

Prilikom utvrđivanja takvih poslova dobro je da se poslodavac posavjetuje s ovlaštenom službom medicine rada. Maloljetnici ne smiju obavljati poslove s posebnim uslovima rada, ne smiju raditi noću i u prekovremenom radu.

Noćni rad maloljetnika dopušten je samo iznimno ako je neophodno potreban. U slučaju ozbiljne opasnosti, zbog zaštite nacionalnih interesa, zabrana noćnog rada može se privremeno ukinuti odlukom ministra ovlaštenog za rad. Zabrana prekovremenog rada za maloljetnike nema iznimaka.

Zaposlenici s umanjenim radnim sposobnostima ne smiju obavljati poslove na kojima postoji opasnost smanjenja njihove preostale radne sposobnost. Na kojim bi se to poslovima mogla smanjiti preostala radna sposobnost, poslodavac bi trebao utvrđivati u suradnji s ovlaštenom službom medicine rada temeljem procjene opasnosti.

Zaštita od izloženosti zagađenjima zraka

Najbolji način zaštite je uklanjanje izvora zagađenja iz radne prostorije. Moderni automatizirani procesi imaju vrlo često dijelove uređaja koji onečišćuju zrak smještene na otvorenom prostoru.

Ako su tehnološki uređaji smješteni u radnoj prostoriji, osnovni je princip zaštite sprječavanje širenja zagađenja u zonu disanja radnika. Hermetizirani uređaji najviše se približavaju osnovnoj težnji sprječavanja prodora zagađenja u radnu prostoriju. Treba napomenuti da korodirani ili olabavljeni dijelovi strojeva mogu pridonijeti širenju zagađenja iz naoko hermetiziranih uređaja.

Širenje zagađenja u okolinu može se spriječiti i otklanjanjem izvora i odvođenjem zagađenja bilo prirodnom bilo umjetnom ventilacijom. U borbi protiv prašine ventilaciju treba primijeniti s oprezom zbog opasnosti dizanja sedimentiranih čestica nastalim strujanjem zraka. Za takve procese može biti vrlo djelotvorno uvođenje vlažnih postupaka.

Tako se, npr. u keramičkoj industriji, mogu sirovine (silicijev dioksid ili silikati) mljeti uz dodatak vode umjesto u suhom stanju. Ispiranje naslaga prašine i pranje zaprašenih prostorija ili usisavanje sedimentirane prašine sa površina također je jedan oblik zaštite od prašine.

Najčešće upotrebljavana osobna zaštitna sredstva za respiratorni sistem jesu plinske maske s filterima za adsorpciju plinova ili para i respiratori za uklanjanje prašine iz udahnutog zraka. Za osobna zaštitna sredstva respiratornog trakta posebno je naglasiti kako su vrlo neugodna za nošenje zbog otežana disanja i znojenja kože lica kod većine tipova maski i respiratora, pa ih zaista treba predvidjeti samo za kratkotrajnu izloženost i samo kada su iscrpljene sve ostale mogućnosti zaštite.

Zadaci medicine rada

Medicina rada je preventivna djelatnost koje je glavni zadatak održavanje i unapređenje zdravlja zaposlenika te što dulje očuvanje radne sposobnosti. Temelji se na multidisciplinarnoj djelatnosti čiji su glavni ciljevi:

1. uklanjanje potencijalno opasnih faktora na radnom mjestu,
2. prevencija profesionalnih bolesti i nesreća na radu,
3. unapređenje zdravlja djelatnika,
4. poboljšanje radnih uslova i organizacije rada, što sve treba pridonijeti
5. višoj razini fizičkog i mentalnog stanja djelatnika te održavanju njihova radnog kapaciteta.

Radno mjesto je često potencijalno opasno okruženje. Profesionalna opasnost za zdravlje i sigurnost na radu često zahvata velik broj zaposlenika. Prema nekim procjenama 30-50% zaposlenika izloženo je nepovoljnim fizičkim, kemijskim ili biološkim faktorima, prekomjerno teškom fizičkom radu ili nepovoljnim ergonomskim radnim uslovima.

Poseban je problem psihološko opterećenje radnog mjesta koje može prouzročiti stresne simptome. Uz postojeće zdravstvene probleme radnog okruženja u neposrednoj će se budućnosti pojaviti i novi problemi vezani uz nove opasne tehnologije, nove fizičke i kemijske uzročnike u radnom prostoru, koji će biti još više izraženi zbog tendencije starenja radničke populacije te upošljavanja posebno osjetljivih skupina (kronični bolesnici, hendikepirane osobe).

Medicina rada je u svom razvitku prolazila brojnim razvojnim fazama – od rudimentarnih začetaka proizašlih iz prvih nedovoljno definiranih spoznaja da određeni poslovi dovode do specifičnih zdravstvenih opasnosti, pa do definirane znanstvene discipline. Njezin je razvoj bio ustanovljen sa jedne strane razvojem znanosti, posebno medicine, te s druge strane novim društveno-ekonomskim odnosima i razvojem proizvodnje.

Za uspješan rad u uslovima moderne tehnologije potrebni su zaposlenici zadovoljavajućeg tehničkog znanja, ali i dobre fizičke i psihičke kondicije i očuvanog zdravlja. Novi zaposlenici, često nenaviknuti na nove uslove rada i života, bez radnog iskustva i sigurnosne obučenosti, teško se privikavaju, što se može odraziti i na njihovu zdravstvenom stanju, posebno u pogledu pojave povreda pri radu i obolijevanja, što ima za posljedicu odsutnost sa posla (apsentizam). Pri zapošljavanju novih radnika treba u prvome redu obratiti pažnju prilagođavanju njihovih fizioloških i psiholoških karakteristika radnim uslovima, tj. prilagođenosti čovjeka specifičnom radnom mjestu, ali i prilagođenosti radnih uslova karakteristikama čovjeka na tom radnom mjestu.

Da bi se udovoljilo svemu spomenutom, zdravstvena zaštita radnika treba biti izrazito multidisciplinarna aktivnost pa su u nju uključene različite discipline, npr. fiziologija rada, psihologija rada, patologija rada, ocjenjivanje radne sposobnosti, ekologija rada, ergonomija i socijalna zaštita.

Umor i mjere prevencije

Umor je popratna pojava svake čovjekove aktivnosti, koja smanjuje njegovu radnu produktivnost i negativno utječe na stav prema radu. Sa gledišta proizvodnje umor se može ocijeniti smanjenjem radnog učinka tokom rada, sa fiziološkog gledišta hemijskim i funkcionalnim promjenama koje nastaju u organizmu za vrijeme rada, npr. porast mliječne kiseline u mišićima, hipoglikemija, a sa psihološkog osjećajem iscrpljenosti, bezvoljnosti, razdražljivosti i promjenjivog raspoloženja što potiče radnika da prekine ili bar promijeni posao kojim se bavi.

Na temelju tih promjena tumače se tzv. klasičnim teorijama razlozi nastanka umora. To su teorija intoksikacije (nakupljanja razgradnih produkata tokom rada), teorija ugušenja (nedostatak kisika potrebnog za razgradnju) i teorija iscrpljenja (nedostatak tvari razgradnjom kojih se dobiva energija za obavljanje rada). Međutim, nijedna od “klasičnih” teorija umora ne odgovara na pitanje što je u nastanku umora bitno, a to je uloga CNS-a. Sve “klasične” teorije lokaliziraju umor periferno, pretežno u aktivnom organu i smatraju da su te lokalne, ponajprije kemijske promjene, uzrok umora. Danas većina autora smatra da glavna komponenta umora obuhvata kompleksne promjene CNS-a priroda kojih je još uvijek nepoznata. Pretpostavlja se kako je riječ o promjenama i retikularnoj i limbičkoj sferi mozga koje obje reguliraju cjelokupni nivo moždane aktivnosti pa prema tome i funkcionalno stanje cijelog organizma.

Umor je zapravo mješavina subjektivnih osjećaja i objektivnih promjena koje djeluju kvalitativno i kvantitativno na radni učinak. Uobičajeno je umor dijeliti prema vrsti rada na psihički umor, koji se pojavljuje pri obavljanju intelektualnog rada, i na tjelesni umor, koji je posljedica tjelesnog opterećenja ili lokalnog (pojedine mišićne skupine) ili općeg (čitavog tijela). Razumljivo je da je teško odijeliti pojedine vrste umora, kao što je teško odijeliti i pojedine vrste rada (fizički rad i intelektualni rad).

S obzirom na brzinu nastajanja, umor se može podijeliti na akutni i kronični. Neke znake umora može primijetiti sam radnik, a drugi se neprimjetno kumuliraju i očituju tek nakon duljeg vremena. Prve znake umora često je teško odrediti, a upravo to bi bilo važno za ona zanimanja u kojima se zahtijeva velika koncentracija.

Umor se može iskazivati subjektivnim i objektivnim znacima.

Subjektivni znaci umora ne moraju biti povezani sa smanjenjem radnog učinka i izvršenim poslom. Ogledaju se opadanjem kritičnosti u radu, slabljenjem pozornosti, promjenom ponašanja i raspoloženja. Umoran čovjek može, zbog poremećaja emocionalne ravnoteže, lakše doći u sukobe sa okolinom, razdražljiv je i lako se uzbuđuje.

Objektivni znaci umora iskazuju se u kvantitativnom i kvalitativnom smanjenju radnog učinka. Smanjenje kvalitete i kvantitete radnog učinka direktni su pokazatelji umora, dok se umor indirektno može mjeriti upotrebom različitih psiholoških testova koji sa većom ili manjom pouzdanošću ukazuju na pojavu umora. Među drugim objektivnim pokazateljima umora navode se spontani prekidi radne aktivnosti i nehotično i neplansko ubacivanje odmora. Objektivni znaci umora su i učestalo mijenjanje brzine rada, kao i funkcionalne promjene različitih organa, odnosno povećana potrošnja energetskih rezervi. Pojavom umora nastaje i poremećaj psihomotorne spretnosti koji se očituje slabijom koordinacijom pokreta i pojavom suvišnih pokreta tokom obavljanja rada.

Pojavi umora pogoduje slaba organizacija rada, neprikladno radno mjesto, dugotrajan i intenzivan rad, nedovoljna stručna sprema radnika, slaba prehrana, različite bolesti radnika, nemotiviranost za rad, nezadovoljstvo u privatnom životu i loši međuljudski odnosi u radnom kolektivu.

Brojna ispitivanja koja su provedena o odnosu između trajanja radnog vremena i umora, pokazala su da je spontana brzina rada radnika veća što je radni dan kraći. Radnik se tokom dugog radnog dana aktivno brani od umora češćim prekidima rada i sporijim radnim tempom. Produživanjem radnog vremena značajno se povećava negativno djelovanje umora. Za vrijeme umora produkcija je niska, a energetska potrošnja povećana. Zato je i korist od skraćivanja radnog vremena to veća što je rad teži i što više umara.

Nagomilavanje tragova umora tokom godina dovodi do trošenja organizma i skraćenja radnog života. Na to djeluju i socijalno-ekonomske prilike u kojima radnik živi. Zbog svih tih razloga ne preporučuje se prekovremeni rad, jer on neizbježno uzrokuje nagomilavanje umora i iscrpljenje organizma.

Prevencija umora je među najvažnijim problemima psihofiziologije rada. Umor se može suzbijati na sljedeće načine: odmaranjem, uzimanjem nekih deficitarnih tvari i primjenom različitih stimulatora.

Suzbijanje umora odmaranjem sastoji se od prekidanja, usporavanja ili promjene radne aktivnosti. Na te načine organizam se može oporaviti i obnoviti svoju funkcionalnu sposobnost. Planiranje odmora mora biti organizirano i tu su važna četiri elementa: vremenski raspored odmora, trajanje, broj i oblik odmora.

Oporavak je brži što je rad u fazi umora ranije prekinut. To znači da je potrebno organizirati odmor prije nego što se pojave znaci umora. To je vrijeme maksimalnog radnog učinka. Ispitivanja su pokazala da je racionalnije organizirati više kraćih nego manji broj dužih odmora, ali isto tako treba znati da odmor ne smije trajati prekratko, jer se u tom slučaju ne može postići potpun oporavak. Prema obliku odmaranje može biti pasivno i aktivno.

Pasivni odmor obuhvata relativno mirovanje i prekid aktivnosti, sjedenje, ležanje ili spavanje. Pasivni odmor je koristan kada se obavljaju jednostavni, a teški poslovi, jer se na taj način najbolje odmaraju mišićne skupine koje su za vrijeme rada bile opterećene. Spavanje se kao pasivni oblik odmaranja kosti između pojedinih radnih razdoblja. Odrastao čovjek spava 6-7 sati, a duljina sna uvelike ovisi o navici. Pokazalo se da je za biološki ritam čovjeka korisno ići spavati u određeno vrijeme i isto tako redovno u isto vrijeme ustajati. Spavanje je više od običnog oporavka od umora, ono je potreba organizma i bez spavanja se ne bi moglo nadoknaditi ni onaj potrošak energije koji je potreban za održavanje normalne funkcije organizma za vrijeme mirovanja.

Aktivni odmor ne sastoji se samo od prekidanja aktivnosti nego i od promjene aktivnosti. Pogodanje kod lakših poslova, a posebno nakon pretežno intelektualnog rada. Provodi se razgibavanjem, šetnjama, lakim sportskim igrama.

Budući da je umor posljedica i trošenja tvari preko potrebnih za fiziološke funkcije i metaboličke procese, dodavanje u hrani vitamina i šećera pomaže da organizam normalno obavlja svoje funkcije. Stimulatori su sredstva koja poboljšavaju radnu sposobnost ljudi djelujući na organizam kemijski, fiziološki ili psihološki.

Farmakodinamski stimulatori su kemijske tvari koje trenutačno poboljšavaju radnu sposobnost i odgađaju pojavu umora. Najčešće je u upotrebi kofein u obliku kafe ili “indijskog čaja” (tein). Ubraja se u red neopasnih stimulatora, a djeluje na koru mozga, pojačava rad srca, širi krvne žile, čime olakšava intelektualni, ali i tjelesni rad, jer se osjećaj umora pojavljuje kasnije.

Opasni stimulatori su simpatikomimetici (benzedrin, fenamin, pervitin itd.), jer oni u prvom redu uklanjaju osjećaj umora, što može čovjeka zavesti da prekorači svoju fiziološku granicu i dospije u stanje premorenosti nakon kojeg je potreban mnogo duži oporavak nego nakon običnog svakidašnjeg umora.

Najuspješniji su psihološki stimulatori (npr. pohvale, nagrade, natjecanja), koji podižu motivaciju i interes za rad i prirodnim putem stvaraju obrambene mehanizme organizma. To su osim toga jedina sredstva čije djelovanje upotrebom ne slabi niti oštećuje organizam, ma kako se dugo primjenjivala. Dobra motiviranost radnika za posao koji obavlja i njegovo zadovoljstvo u tom poslu najuspješniji su faktori suzbijanja umora.

Ultraljubičasto zračenje

Ultraljubičaste (ultravioletne) zrake mogu na nekim radnim mjestima (zavarivački radovi, metalurgija) prouzročiti oštećenja konjunktive i rožnice oka. Razvija se jaki blefarospazam i fotofobija sa suzenjem i osjećajem pečenja u očima. Na nezaštićenim dijelovima kože ultraljubičaste zrake mogu uzrokovati opekotine. Ultraljubičasto zračenje ima aktinički učinak na koži, pa se dugotrajna izloženost toj vrsti zračenja dovodi u vezu sa nastankom keratoza i karcinoma kože.

Najčešće se od nepovoljnog djelovanja ultraljubičastih zrakama oko radnika štiti zaštitnim maskama. Optičke karakteristike tih zaštitnih naočala ovise o jakosti ultraljubičastog zračenja. Standard određuje optičke karakteristike zaštitnih naočala za zaštitu zavarivača, navodeći optičku gustoću koja je potrebna pri određenom intenzitetu ultraljubičastog zračenja.

Radna sposobnost i kontrolni pregledi

Osobe sa kroničnim bolestima konjunktive ne smiju raditi u izloženosti ultraljubičastim zrakama. periodični zdravstveni pregled obavlja se svakih 24 mjeseca i obuhvaća klinički pregled, laboratorijski minimum i kontrolu vidne funkcije (fakultativno pregled očne pozadine).

Tehnička i osobna zaštita pri radu

Pod tehničkom zaštitom podrazumijevaju se sljedeće glavne metode zaštite:

1. Automatizacija i hermetizacija
2. Eliminacija i supstitucija
3. Promjena tehnološkog procesa
4. Tehnička zaštita na strojevima i mehaničkim uređajima
5. Segregacija
6. Opća i lokalna ventilacija
7. Osobna zaštitna sredstva.

Rijetko je kada primjena samo jedne metode najdjelotvorniji način korigiranja radnih uslova. Najčešće je bolje upotrijebiti kombinaciju dviju ili više metoda.

Automatizacija i hermetizacija

Jasno je da se zaštita radnika od nepovoljnih uslova radne okoline može najdjelotvornije provesti pri planiranju i konstrukciji tvorničkih uređaja, tako da se eliminira najveći broj nepovoljnih faktora pa da daljnje mjere asanacije postanu nepotrebne. Hermetizacijom procesa spriječit će se prodor u radnu okolinu faktora koji bi mogli ugroziti radnika, a automatizacijom će se znatno reducirati broj ugroženih radnika.

Eliminacija i supstitucija

Katkada se tehnološki proces može voditi tako da se opasna tvar potpuno eliminira. U većem broju slučajeva može se opasna tvar zamijeniti neopasnom ili manje opasnom.Pri bojenju se olovne boje mogu zamijeniti spojevima titana ili cinka. Isto tako je opasnost od spojeva olova u keramici znatno reducirana zamjenom olovnih oksida grubo zrnatim teško topljivim olovnim silikatima.

Umjetni brusevi gotovo su potpuno zamijenili bruseve od prirodnog kamena koji sadržavaju opasni slobodni silicijev dioksid.

Otrovni spojevi žive zamijenjeni su u proizvodnji šešira drugim tvarima.

Često se, umjesto vrlo otrovnog benzena, mogu sa istim učinkom upotrijebiti mnogo manje otrovni toluen ili ksilen.

Klorirani ugljikovodici mogu se upotrebljavati kao zamjena za zapaljiva otapala, ali pri tome treba voditi računa da su i neki Klorirani ugljikovodici vrlo otrovni.

Promjena tehnološkog procesa

Postoje okolnosti kada se promjenom jednog dijela tehnološkog procesa može eliminirati ili reducirati opasnost za radnike. Regulacijom temperature, a time i brzine kemijskih reakcija, može se smanjiti oslobađanje plinova, para i aerosola. Zamjenom zavarivanja ili lemljenja zakivanjem eliminiraju se opasnosti od plinova, posebno u zatvorenom prostoru. Pri tome se doduše pojavljuje opasnost od štetnog djelovanja buke, ali to se može izbjeći toplim zakivanjem pod pritiskom. Upotreba vlažnih metoda umjesto suhih jedan je od najraširenijih primjera znatnog smanjenja opasnosti za radnike od prašine promjenom procesa.

Bušenje pneumatskim alatima uvijek treba obavljati uz dodavanje vode zbog suzbijanja prašine. Usitnjavanje vlažnog materijala mnogo je manje prašan proces od usitnjavanja suhog materijala.

Katkada se dobri rezultati smanjivanja zaprašenosti postižu dodavanjem ulja. U ljevaonicama je preporučljivo održavati podove neprestano vlažnima, prskajući ih vodom da bi se smanjila disperzija prašine u zrak. Pri utovaru i istovaru materijala iz kojega se praši, treba materijal, kad je god moguće, vlažiti. Kako se pri operacijama otkrivaju uvijek nove, suhe površine, treba materijal kontinuirano vlažiti.

Tehnička zaštita na strojevima

  • Radnici su izloženi opasnostima od svih dijelova strojeva koji se pokreću. Glavni principi zaštite od tih opasnosti su sljedeći:
  • upotreba ograda ili oklopa koji pokrivaju ili ograđuju opasni dio stroja;
  • mehanizirano dovođenje materijala u strojeve, tako da radnik ne mora približiti ruku opasnom dijelu stroja;
  • upotreba uređaja koji automatski ograđuju ili zaustavljaju pokretni dio stroja ako se koji dio tijela nalazi u opasnom prostoru;
  • upotreba uređaja kojima se upravlja strojem iz dovoljne daljine ili kod kojih su za stavljanje u pokret potrebne obje ruke;
  • upotreba mehaničkih uređaja koji prisilno uklanjaju dijelove tijela iz opasnog prostora kad se stroj pokrene.

Segragacija

Prostornom segregacijom mogu se izolirati opasni procesi, tako da će umjesto velikog broja radnika tim mjestima biti izloženi samo oni radnici koji su neophodno potrebni za pogon tog dijela tehnološkog procesa. Taj mali broj radnika može se zaštititi osobnim zaštitnim sredstvima.

Vremenskom segregacijom može se izbjeći nepotrebno izlaganje velikog broja radnika i to tako da se izvođenje opasnih operacija odgodi za ono vrijeme kada na poslu ima najmanje radnika (npr. otpucavanje u rudnicima u vrijeme između izlaska jedne i dolaska druge smjene, vađenje i. čišćenje odijeva u ljevaonicama u noćnoj smjeni).

Opća i lokalna ventilacija

Opća ventilacija sastoji se od uvođenja velikih količina zraka u radnu prostoriju. Time se sa jedne strane asaniraju nepovoljni toplotni faktori, a s druge razrjeđuju zagađenja u zraku. Za tu drugu svrhu opća ventilacija se upotrebljava samo onda kada u prostoriji ima mnogo po velikoj površini raspršenih izvora zagađenja, koji ne oslobađaju velike količine zagađenja.
Opća ventilacija je rijetko kada uspješna mjera zaštite ako je radno mjesto u blizini izvora zagađenja. Opća ventilacija se rijetko kada može upotrijebiti za smanjenje koncentracije aerosola; češće se upotrebljava za razrjeđivanje plinova i para u zraku radne prostorije. Za suzbijanje zagađenja zraka u radnoj okolini češće se opća ventilacija upotrebljava kao dodatna mjera uz lokalnu ventilaciju.
Od svih metoda za sprječavanje prodora opasnih tvari u zrak radnih prostorija, najčešće se upotrebljava lokalna ventilacija. Lokalnom ventilacijom stvara se oko izvora zagađenja strujanje zraka takva smjera i takve brzine da onečišćenje nošeno tom strujom neće u znatnoj koncentraciji doprijeti do radnika.
Sistem lokalne ventilacije sastoji se od sljedećih bitnih dijelova:

ventilacijska kapa koja treba što djelotvornije obuhvatiti izvore a da pri tome ne smeta tehnološkom postupku;
ventilacijski cjevovodi;
uređaj za proizvodnju strujanja (ventilator). U neke sisteme umeće se i naprava za čišćenje zraka da se ne bi onečistila vanjska atmosfera u koju se izbacuje odventilirani zrak koji nosi onečišćenje.

 

Opća zaštita i zaštitna sredstva

Osobna zaštitna sredstva upotrebljavaju se za zaštitu radnika samo kada zbog bilo kakvih razloga nije moguće upotrijebiti ni jednu drugu metodu zaštite, te za kratkotrajne izloženosti malih skupina radnika. Ponekad se upotrebljavaju i kao komplementarne mjere zaštite ako drugim metodama nije moguće radnika posve zaštititi od nepovoljnih utjecaja pri radu.

Lična zaštitna sredstva su predmeti i uređaji koje radnici nose na svom tijelu ili se njima služe da bi se zaštitili od negativnih utjecaja činioca radne okoline. Gotovo za sva osobna zaštitna sredstva koja se u nas upotrebljavaju postoje standardi koji definiraju za svako sredstvo njegovu namjenu, vrste koje se smiju proizvoditi, njihovu konstrukciju i uslove kvalitete. Propisane su i standardne metode za provjeravanje kvalitete i djelotvornosti osobnih zaštitnih sredstava. Upotreba provjerenih osobnih zaštitnih sredstava proizvedenih u skladu sa standardima postaje osobito važna kad su u pitanju ona zaštitna sredstva o kojima katkada ovisi i život radnika, a to su zaštitna sredstva glave, očiju i respiratornog trakta.

Zaštita glave

Sredstva za zaštitu glave trebaju radniku zaštititi glavu u prvom redu od pokretnih dijelova strojeva, plamena i intenzivnog toplinskog zračenja, udarca glavom o tvrde zapreke i pada predmeta. U nekim slučajevima sredstvo za zaštitu glave treba zaštititi radnika i od električne struje.

Najčešće se za zaštitu glave upotrebljavaju kape sa štitnikom. Za zaštitu od prljavštine, prašine i opasnog približavanja glave pokretnim dijelovima strojeva služe kapuljače od od tekstilnog materijala. Posebno su važne zaštitne kacige od materijala kao što su prešana koža, polivinil, poliesteri, fenolne smole i laki metali koji štite od pada teških predmeta na glavu, od udara glavom o zapreku ili od slučajnog dodira glave sa vodovima visokog napona.

Zaštita tijela

Zaštitna sredstva za tijelo trebaju štititi radnika od prašine, vode i drugih tekućina, od nagrizajućih tvari, od plamena i užarenih čestica, od toplinskog zračenja, od nepovoljnih klimatskih uslova i od povreda. Tu spadaju različite vrste radnih odijela od različitih materijala, već prema namjeni: razne pregače, posebni štitnici za pojedine dijelove trupa (rame, trbuh, bok), kabanice i ogrtači. Ovamo se još ubrajaju i zaštitni opasači za radove na visini (zbog opasnosti od pada) i dubini (da se radnika može izvući u vertikalnom položaju).

Zaštita ruku

Ruke se štite od mehaničkih povreda, vibracija, različitih tekućina, od nagrizajućih tvari, od zračenja (toplinskog ultraljubičastog, jonizacijskog), od plamena, usijanih predmeta i užarenih čestica, od električne struje i hladnoće. U tu se svrhu upotrebljavaju rukavice izrađene od različitog materijala i različite izvedbe, štitnici za pojedine dijelove ruke (ručnog zgloba, lakta, podlaktice) te naprstci.

Zaštita nogu

Noge se štite od mehaničkih povreda udarom, od predmeta u padu, od vlage, od nagrizajućih tvari, od plamena, toplinskog zračenja i čestica užarenog materijala. te od hladnoće. U tu se svrhu upotrebljavaju zaštitne cipele (npr. sa čeličnom kapicom), zaštitne čizme, zaštitne potkoljenice i koljenice.

Ovamo spadaju i penjalice za penjanje na stupove kao i dereze za rad na strmim terenima.

Zaštita očiju

Osobna zaštitna sredstva za zaštitu očiju trebaju štititi oči radnika od letećih čestica obrađivanog materijala, od korozivnih plinova, para i aerosola, od prskajući korozivnih kapljica, od svjetlosnog bljeska i od ultraljubičastog odnosno infracrvenog zračenja.

Za zaštitu očiju upotrebljavaju se različiti tipovi zaštitnih naočala, štitnika za oči i cijelo lice, kombiniranih po potrebi sa kacigama. Osobitu pažnju treba obratiti izboru zaštitnih naočala od ultraljubičastog zračenja (plinski varioci i elektrovarioci), uzimajući u obzir potrebne optičke karakteristike zaštitnih stakala u ovisnosti o radnim uslovima (npr. amperaža električnog luka). Ti su uslovi navedeni u standardu.

Zaštita sluha

Osobna zaštitna sredstva za zaštitu sluha upotrebljavaju se na radnim mjestima gdje su radnici izloženi djelovanju preintenzivne buke, a kada se buka ne može smanjiti drugim metodama.

Glavna zaštitna sredstva za zaštitu sluha su: ušni ulošci (čepovi od pamuka impregniranog voskovima i uljima), čepovi od staklene vune (“švedska vata”), čepovi izrađeni od plastičnih masa, ušni pokrovi (pokrovi obloženi materijalom koji slabo provodi zvuk, a pokrivaju cijelu ušnu školjku), kacige koje su iznutra obložene materijalom koji slabo provodi zvuk a upotrebljavaju se za zaštitu od vrlo intenzivnih buka štiteći od direktne buke kao i od akustičke energije koja se prenosi preko kostiju.

Ušni čepovi smanjuju intenzitet buke u prosjeku za 15-20 decibela, a ušni pokrovi za oko 25 decibela, što ovisi o načinu izvedbe.

Zaštita disajnog sistema

U ovu skupinu ubrajaju se najsloženija lična zaštitna sredstva koja su potrebna za zaštitu radnika od štetnog djelovanja aerosola (otrovnih i fibrogenih), plinova i para kao i od pomanjkanja kisika.

Zaštitna sredstva kojima se pročišćava udahnuti zrak (čime se uklanjaju zagađenja) mogu se upotrijebiti samo uz uslov da u atmosferi ima iznad 16% kisika. Ovamo spadaju plinske maske (obično ih nije preporučljivo upotrebljavati uz koncentracije plinova ili para iznad 2%), kemijski respiratori (koncentracije plinova ili para do 0,1%) i samospasioci, koji se koriste za izlaz iz zatrovane atmosfere u slučaju naglog i nenadanog prodora otrovnih plinova u radnu atmosferu (npr. ugljen monoksida pri požarima u rudnicima).

Plinska maska i kemijski respirator građeni su od filtra punjenog aktivnim ugljenom, često kemijski obrađenim, koji zadržava plin ili pare adsorpcijom ili kemijskom reakcijom. Filtar je učvršćen na obraz ili poluobraz na kojoj su ugrađeni i ventili za udisanje i izdanje.

Za zaštitu od aerosola upotrebljavaju se mehanički filtri kojima se aerosoli uklanjaju iz udahnutog zraka. Filtri su od spužvaste gume, sintetskih materijala i od celuloznih vlakana.

U nekim slučajevima upotrebljava se i kombinacija mehaničkih i kemijskih filtara za istodobnu zaštitu od štetnih aerosola i plinova odnosno para.

Zaštitna sredstva kojima se dobavlja zrak za disanje upotrebljavaju se kada u atmosferi nema dovoljno kisika (ispod 16%), uz velike koncentracije zagađenja u zraku, i uopće u situacijama neposredno opasnim za život. Glavni predstavnici te skupine ličnih zaštitnih sredstava su izolacioni aparati kod kojih je respiratorni sistem čovjeka potpuno izoliran od okolne atmosfere, a udiše se zrak ili kisik iz boce. Može se upotrijebiti i cijevna maska koja se sastoji od obrazine sa udisajnim i izdisajnim ventilom, te duže ili kraće cijevi. Važno je da je kraj cijevi smješten u prostor sa čistim zrakom, npr. kraj cijevi visi kroz prozor u vanjsku atmosferu.

Svakako treba voditi računa o činjenici da neke tvari prolaze kroz neoštećenu kožu pa se od njih radnik ne može zaštititi zaštitnim sredstvima respiratornog trakta. Takvi su primjeri anilin i cijanovodik, pri čemu treba spriječiti i doticaj sa kožom.

 

Specifična zdravstvena zaštita radnika

Zakon o zdravstvenoj zaštiti definira zdravstvenu zaštitu radnika kao specifičnu zdravstvenu zaštitu koja obuhvaća u prvom redu preventivne poslove vezane uz stvaranje i održavanje sigurne i zdrave radne sredine koja omogućuje optimalno fizičko i mentalno zdravlje na radu i prilagođavanje rada sposobnostima uposlenika.

Specifična zaštita propisuje se radi očuvanja nesmetanog duševnog i tjelesnog razvitka mladeži, zaštite žena od rizika koji bi mogli ugroziti ostvarivanje materinstva, zaštite invalida i profesionalno oboljelih osoba od daljnjeg oštećenja zdravlja i umanjenja njihove radne sposobnosti, zaštita starijih zaposlenika u granicama primjerenim njihovoj životnoj dobi. Dužnost je poslodavca da takvim zaposlenicima osigura usluge službe medicine rada u mjeri nužnoj za provođenje zdravstvenog nadzora koji je primjeren opasnostima i štetnostima za zdravlje i sigurnost zaposlenika.

Zadaće službe medicine rada prema zakonima o zdravstvenoj zaštiti i zaštiti na radu su:

  • liječnički pregledi radi utvrđivanja radne sposobnosti,
  • prethodni pregledi prije zaposlenja na radna mjesta sa posebnim uslovima rada,
  • periodični pregledi zaposlenih na radnim mjestima sa posebnim uslovima rada,
  • utvrđivanje i procjena rizika od štetnosti za zdravlje na mjestu rada,
  • praćenje faktora u radnom okruženju i radnom procesu koji mogu ugroziti zdravlje zaposlenika, uključujući njihov smještaj i prehranu,
  • savjetovanje poslodavaca o planiranju i organizaciji rada, uključujući oblikovanje radnog mjesta, o izboru, održavanju i stanju strojeva i uređaja te o tvarima koje se primjenjuju pri radu,
  • savjetovanje poslodavaca o unapređenju zaštite zdravlja, sigurnosti, higijene rada, ergonomiji, te ličnim i zajedničkim zaštitnim sredstvima,
  • praćenje zdravstvenog stanja zaposlenika u odnosu na rad, a posebno zaposlenika na poslovima sa posebnim uslovima rada, mladeži, žena i zaposlenika sa smanjenom radnom sposobnošću,
  • trajno unapređivanje prilagođenosti rada zaposlenicima,
  • sudjelovanje u mjerama stručne rehabilitacije,
  • provođenje medicinski programiranog aktivnog odmora,
  • sudjelovanje u obavještavanju, stručnom osposobljavanju i obrazovanju u oblasti medicine rada, higijene rada i ergonomije,
  • sudjelovanje u analizi povreda na radu i profesionalnih bolesti.

 

Radna mjesta sa posebnim uslovima rada

U suvremenim uslovima rada, bez obzira na nivo zaštite na radu, priroda posla može biti takva da se za vrijeme rada javljaju određeni faktori koji mogu štetno djelovati na zdravlje zaposlenih. Takva radna mjesta nazivaju se radnim mjestima sa posebnim uslovima rada. Na tim radnim mjestima postoji povećana opasnost od povreda i zdravstvenih oštećenja, štetno djelovanje kojih na zdravlje i radnu sposobnost se ne može u potpunosti otkloniti mjerama zaštite na radu. Zato je procjena opasnosti poslova, osobito onih sa posebnim uslovima rada, bitna pri sprječavanju obolijevanja i ozljeđivanja te prevencije invalidnosti. Otkrivanje i sanacija štetnih utjecaja rada treba biti stalna i dinamička funkcija, jer su u njenoj osnovi uzroci obolijevanja, ozljeđivanja i invalidnosti koja za posljedicu ima umanjenu radnu sposobnost. Na radnim mjestima sa posebnim uslovima rada prema Zakonu o zaštiti na radu ne smiju se zaposliti osobe mlađe od 18 godina.

 

Psihosocijalni faktori radnog mjesta

Psihosocijalni faktori mogu utjecati na više organa ili organskih trakta istovremeno (nastanak želučanog i duodenalnog ulkusa i hipertenzije), ali se njihovi najčešći učinci odražavaju u obliku psihičkih tegoba.

Stres na radnom mjestu uzrokom je 5-10% psihičkih tegoba i psihosomatskih bolesti radne populacije. Među najranije psihosocijalne rizične faktore mogu se ubrojiti kvantitativno ili kvalitativno preopterećenje u toku rada koje smanjuje motivaciju i samopoštovanje: prelagan posao – repetitivni, rutinski rad koji primjenom moderne tehnologije postaje sve češći; nejasna organizacija posla i konflikti. Migracija je ipak najsnažniji tip stresa.

Utjecaj rada u smjenama je također odavno uočen: promjena bioritma utječe na temperaturu tijela, metaboličke procese, nivo šećera u krvi te poremećuje ritam sna, smanjuje apetit, oštećuje rad probavnog trakta što može imati za posljedicu pojavu peptičkog ulkusa.

Osobe koje brzo regiraju na trenutne i nepredviđene situacije pate češće od visokog stepena psihičkih napetosti, a za neka se zvanja upravo traže takve osobe: kontrolori zračnog prometa, policajci, čuvari zatvora, vozači koji voze noću.

Profesionalni stres i navika pušenja cigareta u korelaciji su kao i pijenje kave i alkoholnih pića. Pušenje cigareta pridonosi nastanku nespecifičnih kroničnih respiratornih bolesti, karcinoma pluća, karcinoma mokraćnog mjehura, nesreća na radu i izvan radnog mjesta te povećanih izostanaka sa posla zbog bolesti, apsentizma.

Problemi vezani uz prekomjerno pijenje alkohola ne uključuju samo pojedinca – alkoholičara sa njegovim tegobama. Takav zaposleni ima na poslu puno više zdravstvenih i socijalnih problema: uz porast navedenih bolesti i veći apsentizam, ima smanjenu produktivnost, češće međuljudske sukobe.

U velikim razvijenim zemljama više od 5% radne populacije su alkoholičari, što smanjuje produktivnost oko 25%.

 

Propisi zaštite na radu

Propisi zaštite na radu određeni su Zakonom o zaštiti na radu. Poslodavac i njegov ovlaštenik te zaposlenici i njihovi povjerenici dužni su izvijestiti službu medicine rada o svim faktorima na mjestu rada i u radnom okruženju za koje znaju ili pretpostavljaju da se mogu nepovoljno odraziti na zdravlje. Služba medicine rada koju je poslodavac po zakonu dužan osigurati svojim zaposlenicima, mora biti obaviještena o učestalosti obolijevanja među zaposlenicima i izostancima sa posla iz zdravstvenih razloga, kako bi bila u mogućnosti utvrditi moguću vezu između uzroka bolesti ili odsutnosti sa posla i štetnosti za zdravlje koje mogu biti prisutne na mjestu rada.

Služba medicine rada mora izvijestiti tijela nadzora o svakom slučaju za koji se osnovano sumnja da se radi o profesionalnoj bolesti. Kada, prema odredbama Zakona o zaštiti na radu, određene poslove mogu obavljati zaposlenici koji ispunjavaju posebne uslove u pogledu zdravstvenog stanja, isprave da te uslove ispunjavaju izdaju ovlaštene ustanove koje u svom sastavu imaju službu medicine rada, odnosno specijalisti medicine rada u privatnoj praksi koji po propisima o zdravstvu obavljaju djelatnost medicine rada.

Psihičke sposobnosti zaposlenika dokazuju se ispravom koju izdaje zdravstvena ustanova koja po propisima o zdravstvu obavlja djelatnost medicine rada, odnosno specijalist medicine rada u privatnoj praksi uz prethodno savjetovanje sa psihologom.

Posebne mjere zaštite na radu određuju se za posebne vrste poslova pri kojima se, zbog specifičnih opasnosti i štetnosti, zaštita ne može osigurati općim mjerama zaštite na radu. Među posebne mjere zaštite spadaju one kojima se nastoji olakšati rad i zaštititi zdravlje radnika koji obavljaju teške i potencijalno opasne i štetne poslove.

Propisi zaštite na radu utvrđuju način izvještavanja o vrsti poslova i o drugim okolnostima na radnom mjestu sa posebnim uslovima rada koji su važni za utvrđivanje zdravstvenog stanja, psihofiziološke i psihičke sposobnosti radnika za rad na takvom radnom mjestu.

Izvještaj o radnom mjestu sa posebnim uslovima rada sadrži:

  • mjesto gdje se obavlja rad (otvoreni prostor, pod vodom, pod zemljom, na visini);
  • raspored radnog vremena (rad u jednoj, dvije ili tri smjene, rad u turnusima po 12 sati, rad noću);
  • lična zaštitna sredstva koja se koriste pri obavljanju poslova;
  • opis poslova koji se obavljaju, opis alata i opreme kojom se zaposleni koriste na tom radnom mjestu;
  • posebni uslovi u pogledu dobi, spola, stručnih sposobnosti, zdravstvenog, tjelesnog ili psihičkog stanja koje zaposlenici moraju ispunjavati;
  • vrste štetnosti kojima je zaposleni izložen (kemijske, fizikalne, biološke);
  • trajanje i učestalost izloženosti zaposlenog štetnostima (npr. 6 sati na dan, 30 sati sedmično, 100 sati mjesečno);
  • vrsta tjelesne aktivnosti zaposlenog pri obavljanju poslova (dizanje ili spuštanje predmeta, hodanje po vodoravnoj površini itd.);
  • bliža oznaka tjelesne aktivnosti u objektivnim veličinama (npr. masa u kilogramima, visina u metrima na koju osoba podiže predmet, udaljenost u metrima koju osoba u radu prevaljuje);
  • trajanje i učestalost aktivnosti (npr. 6 sati tokom radnog dana, 30 sati sedmično, 100 sati mjesečno).

Profesionalna orijentacija i selekcija

Raspodjela zaposlenika (radnika) na odgovarajuća radna mjesta prema njihovim psihofizičkim osobinama, profesionalnoj obučenosti i stručnoj spremi postiže se profesionalnom orijentacijom i selekcijom. Tako se smanjuje broj profesionalnih bolesti i povreda pri radu, a ujedno povećava produktivnost rada.

Profesionalna orijentacija dijagnostički je postupak kojem je svrha usmjeravanje osoba na poslove što najbolje odgovaraju njihovim psihofizičkim osobinama i sklonostima. U središtu promatranja je ispitanik; njemu se savjetuje za koja je zanimanja najsposobniji, za koja manje sposoban, a također saznaje u kojim zanimanjima ne bi bio uspješan zbog svojeg psihofizičkog statusa ili osposobljenosti; usmjerava se određenom području rada, a ne nekom određenom zanimanju.

Profesionalna selekcija je izbor između zainteresiranih za određeno radno mjesto. Izabire se onaj koji prema svojoj radnoj osposobljenosti i svojim psihofizičkim osobinama najbolje odgovara za to radno mjesto. Budući da je radno mjesto presudno pri procjeni izbora zaposlenog, obavezno je potrebno prethodno napraviti procjenu opasnosti dotičnog radnog mjesta.

Čovjek se može uspješno prilagoditi nizu različitih zvanja. Međutim, rezultati istraživanja su pokazali da je uspjeh onih koji su prošli postupak profesionalne orijentacije i pri tom poslušali savjet u izboru zanimanja preko 90%, a uspije tek nešto iznad 50% onih koji nisu poslušali taj savjet.

Profesionalna orijentacija se primjenjuje u prvome redu u mladeži na početku izbora zanimanja. Obavezna je, prema Zakonu o radu za upis u škole koje obrazuju za radna mjesta sa posebnim uslovima rada.

Kod odraslih se primjenjuje pri promjeni zanimanja bilo da su nesposobni za svoj dosadašnji posao (invalidi rada, invalidi rata) ili žele promijeniti dosadašnji posao. Prema Zakonu o radu profesionalna orijentacija se mora uraditi u osoba sa otežanom mogućnošću zapošljavanja. Profesionalna orijentacija smanjuje broj zaposlenih koji su nezadovoljni svojim poslom odnosno onih koji zbog toga često mijenjaju posao.

Profesionalna selekcija donosi manje uspješnosti za zaposlenog, ali se smatra opravdanom pri izboru zaposlenih za radna mjesta sa posebnom društvenom odgovornošću (npr. saobraćajna zvanja) i na radna mjesta gdje se zbog prirode ili trajanja rada ne može čekati da se zaposleni tek dužom obukom osposobi za određeni posao. U najranijoj dobi profesionalna selekcija je opravdana pri upisu u škole u kojima su potrebne posebne sposobnosti, npr. muzičke ili slikarske škole.

 

Povrede na radu

Najčešća profesionalna oštećenja su povrede pri radu izazvane djelovanjem mehaničke energije. U vezi sa razvojem privrede broj povreda pri radu je važan problem. Većina bolesti koje čovjek preboli ne ostavljaju nikakva traga, dok povrede na radu mogu uzrokovati trajna oštećenja zdravlja i smanjenu radnu sposobnost. S obzirom na invalidnost kao posljedicu povreda pri radu, može se takva oštećenja smatrati i važnim socijalno-medicinskom problemom.

Uzroci povreda pri radu često su puta toliko kompleksni da im je teško pronaći pravi uzrok.

Ljudski faktori

ŽIVOTNA DOB. Od povreda pri radu najčešće stradavaju mladi radnici između 15-25. godine života i stariji radnici. “Najsigurniji” su radnici u dobi 50-55 godina. Jedan od razloga tome je svakako veće iskustvo radnika srednje dobi i njihovo stečeno stručno znanje koje ih štiti od povreda. Drugi razlog je u različitom stavu mladih i starijih radnika prema radu. Mladi radnici često dožive nesreću jer nisu dovoljno oprezni, jer “preziru”, omalovažavaju opasnosti, dok su radnici srednje životne dobi oprezniji. Međutim, nakon 60. godine života pad psihofizioloških funkcija radnika može biti tako izrađen da znanje, iskustvo i oprez nisu dovoljni da spriječe nesreću pri radu pa je broj nesreća iznad te dobi u porastu.

SPOL. Žene doživljavaju manje nesreća pri radu nego muškarci. Čini se da je to više uslovljeno činjenicom da su muškarci na radu izloženiji opasnostima nego većom sklonošću muškaraca da se ozlijede pri radu.

SPOSOBNOST ZA ZVANJE. Utjecaj na sposobnost za zvanje imaju mnogi faktori, a najznažajniji su među njima psihomotorika, funkcija osjetnih organa, inteligencija i stav prema radu. Psihomotorika je skupni izraz za sve one funkcije kod kojih dolazi do izražaja spretnost, koordiniranost i brzina pokreta pojedinih dijelova tijela ili čitavog tijela. Ispitanici koji imaju slabu psihomotoriku imaju više povreda pri radu nego oni koji su spretniji. Što se tiče funkcije osjetnih organa kao činioca povreda pri radu, u prvom redu dolaze u obzir vid i sluh. Nađeno je da u prosjeku radnici sa mnogo povreda pri radu imaju i veći postotak različitih defekata vida. Ovisnost između inteligencije i povreda pri radu postoji samo onda ako je inteligencija niža od prosjeka. Inače inteligencija nema utjecaja na pojavu nesreća pri radu. Stav prema radu jako utječe na pojavu povreda. Ako čovjek u svom poslu ne nalazi zadovoljstvo, češće se ozljeđuje, jer se ne može prilagoditi radu, a bez prilagođavanja nema ni sigurnosti od povreda.

NEDOSTATAK ZNANJA STEČENOG ŠKOLOVANJEM I PROFESIONALNOG ISKUSTVA od posebne je važnosti u nastajanju nesreća pri radu. Opaženo je da često stradaju novi radnici koji dolaze u industrijska središta iz sela. Osim što su potpuno promijenili način života, nisu obrazovani za zadatke koje pred njih postavlja proizvodnja pa se češće ozljeđuju.

MNOGE AKUTNE I KRONIČNE BOLESTI radnika imaju nesumnjiv utjecaj na nastanak povreda pri radu. Čak i glavobolja ili prehlada mogu povisiti broj nesreća pri radu, a dokazana je povezanost između nesreća pri radu sa hipertonijom i neurozama.

EMOTIVNA SVOJSTVA radnika u nastanku povreda imaju veliko značenje. Pokazalo se da se ljudi koji nisu staloženi, koji se jako uzbuđuju, češće ozljeđuju nego mirni i staloženi. Povod povredi pri radu može biti i velika žalost ili pretjerano radosno raspoloženje – emocije koje nadvladaju čovjekovu pažnju i dovedu do nesreće. Kod nekih radnika opažena je “sklonost” prema povredama koja može trajati čitav život ili samo kraće ili duže vrijeme. To su radnici koji su problem zbog toga što se često povređuju. Uzroke te “sklonosti” ozljeđivanju je u većini slučajeva teško pronaći, jer leže u samom čovjeku a mnogo puta i u njegovoj socijalnoj sredini.

ALKOHOL I DROGE. Alkohol ima važan utjecaj na nastanak povreda pri radu, jer djeluje na koordinaciju pokreta, uzrokuje diplopiju, smanjuje koncentraciju i na taj način dovodi do nesreće. Kod toga su opasnije male količine alkohola koje uzrokuju euforiju koje radnici nisu ni svjesni. U današnje vrijeme u istom smislu uzimanje droga ovisnosti može biti važan faktor u etiologiji nesreća pri radu.

Faktori okoline

FIZIČKA RADNA OKOLINA. Među faktorima fizikalne radne okoline koji mogu utjecati na nastajanje povreda pri radu su osvjetljenje, toplotni uslovi i buka. Osvjetljenje nije samo činioc koji ima nesumnjiv utjecaj na radni učinak, već je to i činioc mnogih povreda pri radu. Preslaba osvijetljenost dovodi do umora i produženja vremena reakcije pa preko toga i do povrede. Poseban problem je blještanje na radnom mjestu. Toplotni faktori imaju važnu ulogu u nastajanju pogodne situacije za nesreću. Činjenica je da se broj nesreća pri radu povećava ako toplotni uslovi u radnoj okolini nisu povoljni. Kad je temperatura okoline preniska, povećani se broj nesreća tumači poremećenjem psihomotorike (posebno fine motorike prstiju), dok su za porast nesreća pri visokom toplotnom opterećenju odgovorni faktori tromost i pospanost kao prvi znaci umora pri radu u pretoploj prostoriji. Buka je također činioc koji može dovesti do povreda. U bučnoj okolini radnik lako prečuje signale za opasnost, a s druge strane buka dovodi do umora i smanjuje pozornost, što može biti odlučno za nastanak neke povrede.

PSIHOLOŠKA RADNA OKOLINA. Pod time se podrazumijeva međuljudske odnose u poduzeću. Opaženo je da na radnim mjestima na kojima postoje nesuglasice između radnika ili između radnika i poslovođa ili uprave, postoji i veći broj povreda pri radu. Svađa ili neslaganje izaziva poremećenje emocionalne ravnoteže radnika što ima za posljedicu agresiju koju radnik “iskaljuje” na svom stroju, posljedica čega može biti nesreća.

ORGANIZACIJA RADA je blisko povezana sa pojavom nesreća. Pri tom je važno pitanje radnog vremena i odmora, jer su sa ta dva pitanja povezana i pojava umora pri radu. Dokazano je da predugo radno vrijeme, zbog umora koji nastaje, smanjuje radnu produktivnost, a povećava broj povreda pri radu. Prekovremeni rad, preintenzivan rad, monotoni rad su daljnji faktori organizacije rada koji mogu prouzročiti nesreću. Važno mjesto u nastajanju povreda ima i posve tehnička organizacija rada (doprema i otprema materijala, zakrčenost puteva, otpatci na podovima, skliski podovi i si.).

Socijalno-ekonomski faktori

Nesumnjiva komponenta u nastajanju povreda jest i socijalno-ekonomsko stanje radnika. To su životni standard, stanovanje, običaji prehrane i obiteljske prilike. Poznato je da se nekvalificirani radnici sa niskim životnim standardom češće ozljeđuju nego kvalificirani. Oni imaju slabije zarade, slabije su hranjeni, često dugo putuju do radnog mjesta i na posao dolaze umorni.

Socijalno-ekonomski faktori, čini se, imaju utjecaja i na broj povreda u pojedinom danu u sedmici. Ponedjeljak je u prosjeku dan sa najvećim brojem nesreća pri radu. Najmanje je nesreća u utorak i srijedu, a zatim učestalost nesreća opet raste. Glavni uzrok povećanom broju nesreća u ponedjeljak je način provođenja nedjelje. Žene su zbog obavljanja kućanskih poslova u nedjelju obično u ponedjeljak umornije nego druge dane, a razlog ozljeđivanja muškaraca u ponedjeljak treba tražiti osim u dopunskom radu, i u konzumaciji alkohola u subotu i nedjelju.

Iz prikazanih činioca koji uzrokuju povrede pri radu vidljivo je koliko su oni mnogobrojni, a budući da se međusobno isprepleću, često je nemoguće otkriti pravi uzrok povrede.

Na svakom radnom mjestu ne postoji jednaka opasnost od povređivanja. Ipak, na velikom broju radnih mjesta postoji mogućnost da se čovjek ozlijedi. U našoj zemlji najveći broj povreda događa se u rudarstvu, metalnoj, građevinskoj i drvnoj industriji.

Od dijelova tijela koji se najčešće ozljeđuju na prvom mjestu su ruke, i to ponajviše šake, zatim noge (pri tome su najčešće povrede stopala), glave (oči) i onda povrede pojedinih dijelova trupa.

Prevencija povreda na radu

Mjere koje se moraju poduzeti u sprječavanju povreda pri radu nameću se iz samih uzroka nastanka povrede. To su:

Profesionalna orijentacija i selekcija. Nije svaki čovjek za svaki posao. Vrstu posla treba odabrati prema svojim sklonostima i fizičkim i psihičkim sposobnostima pa tu ima važno mjesto izbor zvanja i upućivanje čovjeka na radno mjesto koje mu po njegovim osobinama odgovara.

Profesionalno obrazovanje. Nije dovoljno da radnik bude samo pažljiv kod rada, već on mora znati kako treba, a kako ne treba raditi. Tom će zahtjevu udovoljiti ako bude obrazovan za rad koji obavlja. Važno je “obrazovanje za siguran rad” – radnika treba naučiti da se pridržava svih zaštitnih propisa i da upotrebljava zaštitna sredstva pri radu.

Organizacija radne okoline mora biti takva da ni njeni fizikalni (osvjetljenje, mikroklima, buka) ni psihološki (međuljudski odnosi) faktori ne pridonose nastanku povrede,

Briga za radnikov socijalno-ekonomski položaj. To su problemi stanovanja radnika, provođenja slobodnog vremena, prehrane i životnog standarda u cjelini.

Tehnička zaštita. Radna okolina mora biti sigurna kolikogod je to više moguće (kolektivna i lična zaštita).

Zdravstveni odgoj može također pridonijeti sprječavanju povreda pri radu, a provode se predavanjima, filmovima i propagandnim plakatima protiv nesreća na radu.

Stimuliranje je psihološka mjera kojom se nastoji smanjiti broj nesreća na radu. Može se postići takmičenjem radnika između pojedinih poduzeća tko će imati manje nesreća ili dodjeljivanjem, nagrade radnicima koji nemaju nesreća na radu ili ih imaju najmanje.

Važna mjera prevencije nesreća pri radu jest i evidencija svake, pa i najmanje nezgode i istraživanje uzroka koji su do nje doveli, da bi ih se moglo smanjiti ili posve ukloniti i na taj način izbjeći ponavljanje nesreće.

Ocjena radne sposobnosti

Ocjenjivanje radne sposobnosti je usklađivanje bioloških osobina organizma sa zahtjevima radnog mjesta. Ocjenjivanje počinje već nakon završenog osnovnog, a prije početka usmjerenog obrazovanja. Ponavlja se nakon završenog usmjerenog obrazovanja pri stupanju u radni odnos. Cilj ocjene radne sposobnosti je očuvanje zdravlja zaposlenih i njihove radne sposobnosti, sprječavanje invalidnosti, nastanka profesionalnih bolesti i bolesti povezanih sa radom, sprječavanje povreda na radu, a sve ima za posljedicu povećanje produktivnosti rada.

Ocjena radne sposobnosti je rezultat timskog rada u kojem je doktor specijalist medicine rada nositelj. Suradnici su psiholozi (po mogućnosti sa iskustvom iz industrijske psihologije), doktori drugih specijalnosti prema potrebi, socijalni radnici, tehnolozi, inženjeri sigurnosti na radu, organizatori rada i drugi.

Svaka ocjena radne sposobnosti mora sadržavati prognozu trajanja radne sposobnosti, odnosno uključivati faktore koji mogu utjecati na postupno opadanje radne sposobnosti sa oštećenjem zdravlja ili bez njega: npr. fiziološki procesi starenja, nepovoljni uslovi u radnoj okolini, tjelesna ili psihička opterećenja na radnom mjestu.

Biološke osobine organizma i zahtjevi radnog mjesta podložni su stalnim promjenama, pa jednom donesena ocjena radne sposobnosti zahtijeva također promjenu. Promjene zdravstvene sposobnosti organizma koje su ispod najmanjih zahtjeva radnog mjesta i ne mogu se uklopiti u normalni proces proizvodnje, a trajne su prirode, tj. liječenjem se ne popravljaju niti je omogućen povratak na prijašnji posao, predmet su ocjene invalidske komisije.

Profesionalna rehabilitacija i zapošljavanje u okviru invalidskog osiguranja oblik je prevencije invalidnosti. Priznavanjem prava i upućivanjem invalidne osobe na profesionalnu rehabilitaciju odnosno na novi posao, sprječava se pojava potpunog gubitka radne sposobnosti.

Tjelesno oštećenje postoji kada zbog povrede na poslu, profesionalne bolesti, bolesti ili povrede van posla nastane gubitak, hitnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinih organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i uslovljava veće napore u ostvarivanju životnih potreba. Pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja stječe osiguranik u kojeg je nastalo tjelesno oštećenje najmanje 30% procijenjeno prema Listi tjelesnih oštećenja Mirovinskog invalidskog osiguranja.

Gubitak radne sposobnosti je potpuno nepostojanje preostale radne sposobnosti. Zaposleni postaje invalidski umirovljenik.

 

Bolesti povezane sa radom

Bolesti povezane sa radom pripadaju skupini nespecifičnih bolesti rada. U nastanku tih bolesti nepovoljni uslovi rada imaju značenje ne samo predisponirajućih ili agravirajućih faktora, nego mogu biti od značenja i u etiologiji bolesti za koje se inače pretpostavlja da su monofaktorske etiologije (za razliku od profesionalnih bolesti koje su u osnovi etiološki monofaktorske i priznaju se samo bolesti uključene u Listu profesionalnih bolesti. Tako se, npr., ravna stopala i proširene vene češće pojavljuju u hirurga, konobara, poštara, frizera; kronični bronhitis u radnika izloženih udisanju različitih prašina, plinova i para; reumatoidne bolesti zglobova i mišića nastaju u radnim uslovima niske temperature; šećerna bolest i/ili povišeni krvni pritisak u vezi sa psihičkim stresom na radnom mjestu.

U nekim skupinama zanimanja pojedine bolesti pojavljuju se sa većom učestalosti, koje su zbog toga dobile naziv bolesti profesija. To su npr. zanimanja u kojima se obavljaju poslovi pri kojima je potrebno opetovano izvođenje složenih brzih ili ponavljanje jednoličnih pokreta (rad na kompjuteru, pisanje na stroju, telegrafu, poslovi časovnićara, krojača, razvrstavanje pisama ili novčanica). U tim zanimanjima češće se pojavljuju bolesti kardiovaskularnog sistema, oštećenja kičme, reumatske bolesti i psihoneuroze što je posljedica nefizioloških uslova rada ili psihičkog stresa pri radu.

 

Bolesti koštano-mišićnog sistema

Uvod

Položaj tijela pri radu ovisi o vrsti posla i o uslovima radnih prostora. Nefiziološki i prisilni položaj tijela pri radu, stalni stojeći ili sjedeći, pognuti ili čučeći, klečeći i ležeći iznimno su nepovoljni jer dovode do statičkog naprezanja mišića. Kod nekih su zanimanja npr. kod rudara, šumskih radnika, zemljoradnika nepovoljni položaji pri radu neizbježni, pa katkad mogu prouzročiti i pritisak na mjestima gdje su pojedini nervi nezaštićeni, što ima za posljedicu oštećenje njihove funkcije (npr. kod staklobrusača ulnarni živac).

Stalnim i neprekinutim djelovanjem dugotrajnog izvođenja istih pokreta, ponavljanja mikrotraumi na istom dijelu tijela kroz dulje razdoblje, stalnih pritisaka i istezanja tijela, djelovanja težine radnog oruđa te nedostatka odgovarajućeg odmora, mogu nastati opterećenja kostiju, zglobova i mišića, kao i degenerativne bolesti njihovih struktura, u pojavi i razvoju kojih bitno značenje ima tjelesno stanje zaposlenog.

Sindrom bolnih leđa i bolnog ramena

Sindrom bolnih leđa, koji je izrazito čest u općoj populaciji, zahvaća gotovo sve dobne skupine bez obzira na spol. Više od polovine radno sposobne populacije bar se jednom tokom radnog vijeka liječilo od sindroma bolnih leđa.

Najčešći razlog nastanka boinog lumbalnog sindroma na radnom mjestu su ergonomski faktori i trauma: prisilni položaji tijela, podizanje ili rukovanje teškim predmetima, nagli pokreti, vibracije cijelog tijela.

Jednom razvijeni sindrom često ostaje u kroničnom obliku, ali ga vanjski faktori, kao što su mehanički podražaji ili utjecaj hladnoće, mogu znatno pogoršati i izazvati sliku akutnog sindroma.

Izloženost vibracijama i izvijanje tijela dovodi češće do pojave sindroma bolnih leđa i bolesti intervertebralnog diska. Oštećenje intervertebralnog diska u lumbalnom dijelu kičme kao posljedica fizičkog naprezanja najznačajnija je bolest lokomotornog trakta. Tako npr. strojovođe, vozači teretnih kola, kamiona, traktora boluju 15% češće od krstobolje nego radnici u trgovini.

Slično je i sa pojavom sindroma boinog ramena, prevalencija kojeg je visoka i u općoj populaciji, a za koji je opaženo da se u.pojedinim granama industrije pojavljuje sa učestalošću iznad 40%.

Oko 80% ljudi oboljelih od sindroma bolnih leđa ili boinog ramena oporavlja se uz odmor i terapiju nakon dvije do tri sedmice. Međutim, u 10-15% radne populacije simptomi bolesti se vraćaju unutar jedne godine. Razlog treba vjerovatno tražiti (prema rezultatima istraživanja provedenih u europskim zemljama krajem osamdesetih godina) u pristupu liječenju sindroma bolnih leđa koji je najčešće bio samo klinički, a ergonomski je dio liječenja bio potpuno zanemaren.

 

Profesionalna oštećenja zglobova

Kao posljedica rada pri dugotrajnom nefiziološkom opterećenju zglobova, posebno lakta, ramena, koljena i kuka, učestali pritisak bez dovoljnog odmora može uzročiti vazomotorne poremećaje sa oštećenjima hrskavičnog tkiva, meniska i burzi. Prenaprezanje mišića koji imaju hvatišta u pojedinom zglobu, može uzročiti bolnost tog zgloba.

Artroze zglobova ruku kao posljedica mikrotraumi opisuju se u kovača, zemljoradnika i stolara. U zidara i rudara pojavljuju se bolovi u lakatnom zglobu koji se pojačavaju pri ispružanju šake i lakta. Nastaju zbog stalnog opterećenja mišića u vezi sa učestalim zabacivanjem ruke. Slične promjene u ručnom i lakatnom zglobu opisane su u daktilografa zbog prevelikog naprezanja fleksora šake i prstiju.

Povrede meniska mogu se razviti nakon često ponavljanih mikrotraumi koljena: u rudara pri radu sa pneumatskim bušilicama, minera, građevinara, osoba koje nose teret, posebno ako rade u skučenim prostorijama, prenose ili dižu teret sa fleksiranim koljenima u nefiziološkom položaju uz povremene rotacije potkoljenice. Takva dugogodišnja naprezanja mogu prouzročiti degenerativne promjene meniska: koljeno i menisk su pritom izloženi osobitim istezanjima pri kojima može doći i do rupture ili odljubljivanja meniska.

Najčešće bolesti sinovijalnih vrećica zgloba, bursi, su hipertrofije patelarne sinovijalne vrećice odnosno sinovijalne vrećice u lakatnom zglobu. Nastaju kao posljedica dugotrajno ponavljanog mehaničkog podražaja u predjelu koljena ili lakta. To su poslovi koji su povezani sa trenjem, ponavljanim udarcima na mjestima na kojima se nalaze te sinovijalne vrećice, pritiscima na njih u zaposlenih koji obavljaju posao klečeći (parketari, asfalteri, traseri, transportni radnici).

 

Profesionalna oštećenja mišića, tetiva i živaca

Mišićne skupine ruku ili nogu mogu kao posljedicu obavljanja određenog posla biti bolne i/ili smanjene funkcionalne pokretljivosti. Među ugroženim zanimanjima navode se fizički radnici, daktilografi, violinisti, klaviristi.

Profesionalna upala tetiva može se razviti zbog stalnog ponavljanja stereotipnih pokreta, posebno onih koji uključuju zahvat između palca i prstiju sa brzim okretanjem podlaktice. Takve pokrete izvode npr. krojači, obućari te oni koji ručno pletu mreže. Bolest se pojavljuje i u drugim zanimanjima kod kojih dolazi do dugotrajnog izvođenja brzih pokreta bez odmora (npr. klaviristi, svirači harmonike).

Profesionalne paralize perifernih živaca najčešće su mehaničke prirode. Oštećenja obično nastaju na mjestima na kojima živci ili zbog pritiska alata ili materijala koji se obrađuje, ili zbog prisilnog položaja tijela, dolaze u nepovoljne odnose sa okolnim anatomskim strukturama. Najčešće su pogođeni radijalni, medijani, ulnarni, peronealni i tibijalni živac.

 

Profesionalno oštećenje krvnih žila

Proširene vene mogu nastati pri poslovima povezanim sa dugotrajnim stajanjem (statički rad), a najčešće su pogođene površinske vene i anastomoze vene safene magne.

 

Profesionalni Laringitis

Nepravilna i prekomjerna upotreba glasovnog aparata može prouzročiti poremećaje neuromišićnog aparata larinksa i dovesti do njegove hipotonije ili do profesionalnog laringitisa. Kliničku sliku karakterizira promjena u jačini i boji glasa. Nastaje disfonija koja se pojačava postepeno tokom radnog dana.

Laringoskopski, nalazi se hipotonija glasnica sa čvorićima zbog kojih se glasnice ne mogu potpuno približiti (tzv. čvorići pjevača). Te promjene osim u pjevača nastaju i u predavača, glumaca, telefonista itd. U prevenciji je važno izbjegavati prenaprezanje glasovnog aparata i izloženost štetnim prašinama i plinovima (npr. dim cigarete).